Dragi moji čitatelji, dok vam pišem o ljepšoj strani života cijelo vrijeme vas potičem na razmišljanje o tome da uvijek imate mogućnost i pravo na izbor da na iskustva i događaje oko vas gledate s pozitivne ili negativne strane. Pri tome bi bilo dobro da shvatite od čega imate više koristi.
Znam mnogi mi i dan danas govore, da na stvari treba gledati realno, no što je realnost zapitajmo se sad? Znate ono vječno pitanje: Da li je čaša polu puna ili je polu prazna? Odnosno, možemo li na negativne događaje gledati sa empatijom i milosrđem ili osudom i željom za osvetom.
Ako se pitate kako ću nakon ovih terorističkih napada u Bruxellesu i toliko poginulih i ranjenih, vidjeti u tome nešto pozitivno, vjerujte mi, to mi i nije danas cilj jer nije niti meni lako.
Majka sam troje djece, nadarene različitim talentima i svatko od njih želi da ih razvije stječući iskustva i izvan naše domovine. Zar nije lijepo putovati po ovom predivnom planetu, upoznavati nove ljude, čuti tuđa iskustva i što je znanost i pamet drugih naroda dokučila? Zar nije lijepo upoznati nove kulture i kroz takve spoznaje se razvijati, učiti o drugima i dolaziti do svojih zaključaka na osnovu viđenog?
Kad si mlad i kada tražiš svoje mjesto u vremenu i prostoru, dobro je imati širinu i spoznaje kojima ćeš lakše doći do svojih životnih odluka. Jeste, lijepo je putovati, no kako ih kao roditelj s blagoslovom pustiti i gdje, kada više nismo sigurni niti u vlastitoj domovini a kamoli negdje drugdje. Čiji aerodrom ili čiji trg je iduća meta? Gdje će sutra odjeknuti eksplozija? Tko je sutra na meti onih koji su izgubili razum i dušu, koji svoj smisao vide u oduzimanju tuđih nevinih života i čijim mozgovima upravlja netko drugi i koji misle da čine dobro svojim činom, a sve u ime religije i dokazivanja čiji je Bog veći?
No kako sam i ja samo od krvi i mesa, i meni se ponekad uvuku negativne misli tiho kroz sve moje obrambene filtre kojima biram da na stvarnost gledam ružičastim naočalama pa i vama i sebi kroz kolumne pišem da se podsjetim, kako život može
biti lakši i kvalitetniji samo ako prebacimo fokus na ono što imamo i što možemo, a ne na ono što nemamo i što nam se loše može dogoditi.
Upravo pišući tekstove o pozitivnom stavu, ljepšoj strani živote, ponekad mi je i namjera da nas sve skupa prozovem na odgovornost i potaknem na razmišljanje, osvijestim kakve su nam misli i gdje nam ode energija.
Kamo ide ovaj svijet?
Gledajući kamo ide ovaj svijet , pitam se možemo li si pomoći u ovakvim trenucima suosjećanja i empatije, a da se ne uvučemo do kraja u vrtlog straha, zabrinutosti, pesimizma, besmisla i mržnje te kako ostati fokusiran na dobro a ne na loše ?
Pa budimo razumni i realni ponovo su nastradale nevine žrtve, nečije majke, nečiji sinovi, nečiji roditelji, braća i sestre, prijatelji i poznanici.
No evo, pokušat ću vam kroz primjer od prije neki dan pokazati da ulaskom u negativne emocije nećemo nikome pomoći već ćemo samo jačati i svi skupa potpirivati daljnju eskalaciju loše energije. Primjerom iz svakodnevice ću vam pokazati što nam stvarno donose brige, zabrinutost i koja nam je korist od toga te kako se osjećamo nakon što naš um oslobodimo od istih.
Mentalni fitness
Prije par dana stigao mi paket sa utezima koji su napravljeni poput narukvica i stave se na ruke i na članke oko nogu i možete se sa njima slobodno kretati po kući, obavljati kućanske poslove a da pri tome još dodatno i vježbate. Tako sam se jedno dva sata spremajući kuću dodatno opteretila i mogu vam reći da mi nije bilo lako. Osjetila sam sve mišiće od struka pa na dolje, ali i od ramena i od ruku.
Kada sam završila s poslom, skinula sam utege i tada se dogodilo prosvjetljenje, hodala sam poput astronauta iznad površine Mjeseca, olakšana, a ruke su mi bile kao pero. Znate ono kad se kaže, kao da mi je pao teret sa ramena. Osjetim mišiće, no olakšanje nakon skidanja tereta je fenomenalan osjećaj. E tako vam je to dragi moji čitatelji i sa lošim vijestima, brigama, problemima, zabrinutošću, strahom, mržnjom, ružnim mislima i razno raznim teretima i utezima kojima mi svakodnevno opteretimo svoj um nepotrebno, slušajući loše vijesti i govoreći o njima.
Zadubljivanjem u negativne misli, fokusom na loše događaje, preuveličavajući vlastite brige i probleme, mi opterećujemo svoj mozak, bildamo ga negativnim stvarima i tjeramo ga da troši snagu i energiju na stvari koje mi osobno ne možemo riješiti i na koje mi ne možemo utjecati. Time ujedno smanjujemo sposobnost rješavanja svakodnevnih zadataka koji se tiču nas i naših najbližih, suradnika, obitelji i sve u svemu kolektivno se svi komentirajući negativnosti, blokiramo i radimo manje učinkovito, vukući utege zabrinutosti, pričajući o negativnim događajima prenašamo ih jedni na druge i širimo nesvjesno loše vibracije. Tako vam već stoljećima funkcionira kolektivna svijest kada je fokus na polupraznoj čaši i problemima, rješenja se tada vide u ratovima, terorizmu i besmislenim raspravama i konfliktima. Lekcija još nije savladana i povijest se stalno ponavlja.
Plešemo na rubu provalije već desetljećima i pitanje je samo tko će prvi stisnuti gumb.
A sad zamislite da primite na znanje da teret postoji, utezi su tu oko vas i svjesno odlučite da ih ne želite na sebe uzeti ili ako ste ih već i stavili sebi dodatno na teret, probajte ih skinuti. Iste sekunde osjetit ćete olakšanje jer shvatit ćete kad tad, da vi u suštini ništa ne možete učiniti niti promijeniti. Nadam se da me razumijete. Suosjećati možemo, no pitanje je doprinosimo li smanjenju terorizma tako što ćemo mrziti sve Muslimane, izbjeglice koje nam prolaze kroz zemlju, zatvarati granice, tražiti osvetu. Čemu ćemo podučiti vlastitu djecu, kakav stav ćemo im prenijeti i koja ćemo im uvjerenja usaditi? Da je svijet nesigurno mjesto, da ne trebaju putovati, da trebaju strahovati za vlastiti život dok izađu iz kuće!
Ja osobno već imam stav i pustit ću svoju djecu da putuju i da upoznaju ljepšu stranu života.
Činjenica u cijeloj priči je da mi mali ljudi ne možemo razgovarati sa svjetskim vođama i reći im da rat nema smisla kao niti naoružavanje. Ne možemo otići i reći teroristima da neće postići ništa ubijanjem nevinih civila, ne možemo otići i reći političarima da budu moralniji i odgovorniji spram svog naroda te da se u ime njih izbore za mir, blagostanje, bolje obrazovanje i znanost, ne možemo zadržati svoju djecu da ostanu kod kuće kako bi ih zaštitili tako što ćemo im sami staviti svoje utege straha i briga koje mi nosimo.
Pitanje je, što možemo?
Usmjerena svjesnost na dobro i dobrobit za druge
Možemo shvatiti da od tereta i utega zvanih strah, briga, bijes, mržnja, osveta, ružne riječi, lijenost, negativan stav baš i nema koristi! Jedino otvoren, svjestan mogućnosti i oslobođen um, um olakšan od loših misli može biti kreativan i stvoriti priliku i mjesto mogućim rješenjima i ljepšoj strani života. Fokusirana i „usmjerena svjesnost“ kako je zovu stručnjaci koji se s njome bave, smirivanje uma i misli i usmjeravanje na moguća rješenja a ne na probleme, su oblik mentalnog vježbanja bez utega, kojim čistimo um od toksina i stvaramo zdrave stanice, oblikujemo svoje moždane mišiće i stvaramo mogućnost da gledamo na stvari i događaje svjesno i odgovorno shvaćajući da ne možemo utjecati na vanjske događaje ali možemo utjecati na sebe i svoje osjećaje u vezi istih i utjecati kao pojedinac na buduće događaja u svojoj bližoj okolini. Svjesno vježbati um bez utega, znači prepoznati negativne emocije u nama koje nas ne vode na pravi put i štetne misli u startu i nastanku. Te negativne misli NISMO MI to su naše stare datoteke i naša stara uvjerenja, stari strahovi brige i utezi koje smo si sami stavljali jer smo tako naučeni.
No stižu nam nove generacije i nova iskustva i bitno je da shvatimo da mi prenašamo naša uvjerenja na njih i da mi možemo također da njih naučimo da ne prave naše greške.
Zato na vrijeme osvijestimo svoje misli, zaustavimo, skinimo utege koje nam nameću mediji i svi oni koji su davno zaboravili što su dobrobit, moral, integritet, svrha i smisao života i svjesno prebacimo fokus na ono što stvarno možemo učiniti i time dozvolimo da se dogodi nešto novo nešto drugačije, nešto korisno.
Biti bolja verzija sebe
Svjesno možemo učiniti samo da budemo bolja verzija sebe, da pazimo kako razmišljamo, što pričamo i kako djelujemo. Dozvolimo da nas preplavi dobra strana života, naš dobar stav prenijet će se na našu djecu i na našu obitelj, naša obitelj će biti poticaj drugima i društvu, a dobro društvo će biti poticaj kolektivnoj svijesti. Možemo se pomoliti za poginule, možemo im upaliti svijeću, možemo se pomoliti i za ove nesretne izgubljene duše koje su učinile zlodjela i teroristički čin jer nas je i Isus na križu podučio onom čuvenom rečenicom: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ da opraštamo, nije nam rekao da sudimo i nije nam rekao da mrzimo već se molio za nas i preuzeo naš grijeh sebi na teret da nas spasi.
Ove riječi neka nam budu poticaj da na događaje koje ne možemo promijeniti i na koje mi kao mali ljudi ne možemo utjecati, poput Bruxellesa, Pariza, Istambula i mnogih drugih gradova, ne gledamo kroz osudu, strah, bijes i ljutnju, već kroz suosjećanje, milosrđe, mijenjanje osobnih stavova u odnosu na ono na što možemo i na što trebamo djelovati. Rat i terorizam neće prestati, dokle god u ljudskom umu ne prevlada ljubav spram bližnjeg svoga i dokle god se kunemo u 10 božjih zapovijedi a ne provodimo ih.
Pa da završim prikladno događaju koji nam dolazi u susret a to je Uskrs ka najveći kršćanski blagdan nade i vjere u novi život i bolje sutra i to stihom koji sam pročitala
„ Uskrs je blagoslov od Boga, da svatko još više voli bližnjega svoga! “
Sretan Vam Uskrs dobri ljudi !
Mara Majstorović