Dragi moji čitatelji i čitateljice, obraćam se na početku svima vama koji čitajući ove moje kolumne dobivate potvrdu da već znate uživati u ljepšoj strani životi, ali i vama koji se još uvijek propitujete da li ta strana uopće postoji , i to prvo s jednom zamolbom.
Želja mi je da svakom kolumnom bude što više vas koji pratite pozitivne i poticajne članke, no isto tako, još veća želja mi je da mi se javite sa svojim životnim temama za koje biste htjeli da se obrade i sa kojima bi ste se željeli lakše nositi. Pitanje možete uputiti putem kontakt forme ili meni putem FB stranice, i ne morate brinuti sve što upitate biti će objavljeno kao anonimno.
Nakon zahvalnosti kao alata za brzo podizanje motivacije o kojem sam vam pisala prošli put, potaknuta novom temom “Negativni ljudi oko nas i kako s njima komunicirati?“ koju ćemo obraditi na idućoj edukativnoj radionici uz čaj USE THE TIME FOR TEA! koja će se održati 31.3. u organizaciji Lotusmedia, danas ću vam pisati o izboru i odgovornosti koju snosimo u međuljudskim odnosima.
Žrtva i krivac, najigranije uloge u međuljudskim odnosima
Stanley.C.Allyn je rekao:
„Danas je najkorisnija osoba na svijetu onaj čovjek koji zna kako se slagati s drugim ljudima. Međuljudski su odnosi najvažnija znanost u širokom obrazovnom programu življenja.“
Slažem se u potpunosti da su međuljudski odnosi jako važni, međutim, u našoj populaciji i mentalitetu uvriježeno je mišljenje da su nam uglavnom drugi krivi za naša iskustva , a mi smo tu samo usputne žrtve nekakvih nemilosrdnih, neodgojenih, negativnih i bezosjećajnih ljudi.
Moje spoznaje i moj životni put me je naučio da ako nam se nešto ružno i događa, događa nam se sa razlogom i sa svrhom da se nešto promijeni i dogodi na bolje. Kaže se da loša iskustva i služe kako bi nas jačala i razvijala naše unutarnje snage. No, vrlo često svjedoci smo da nam se s vremena na vrijeme stvari ponavljaju , ponekad sa drugim ljudima, na drugom mjestu, a u nekakvoj krajnosti događaju nam se stalno ista iskustva sa istim ljudima i mi i dalje tvrdimo da to nije do nas već do one druge strane.
Mišljenja sam da kada prvi put doživljavamo nekakvo ružno iskustvo, još se i možemo uhvatiti za tu slamku i zapitati se, što nam se to događa, no ako se to ponovo dogodi drugi put, pa treći put, e tada je već odgovornost na nama, jer mi smo svojim izborom doprinijeli da ponovimo isto iskustvo, a iz prethodnog nismo ništa naučili. Ključnu ulogu u svemu tome igra strah koji nam se usadi u podsvijest od prvog događaja i već u narednom iskustvu on raste jer se ni prvobitnog nismo riješili i neminovno je da ćemo očekivati loš ishod u komunikaciji. Spomenula bih još i ego, onaj osjećaj kada smo povrijeđeni i smatramo da nam se događa nepravda, e tada smo još više odgovorni ukoliko iz njega izrastu osjećaji ljutnje, mržnje i osvete .
Pa kako osvijestiti našu odgovornost u međuljudskim odnosima i kako izabrati pravi put da nam se iste stvari ne ponove, i da nam tada život piše lijepe priče, a ne urezuje u kožu traume i loša iskustva na poslu i u obitelji? Ljepša strana života postoji i ona je stvar odabira i našeg stava, želimo li gaziti po trnju ili hodati sunčanom stranom ulice, svjesni svojih misli, riječi i postupaka.
Ključan je rad na sebi i u unutar obitelji
Dakle, negativni ljudi oko nas su stvarnost, jer živimo u takvim vremenima, neimaštine i besposlice, letargije i pesimizma. Odakle krenuti popravljati stvari? Smatram da naše djelovanje je jedino moguće i sigurno unutar nas samih i unutar naše obitelji.
Kakvi smo unutar sebe, kakve su nam misli, kako se izražavamo, kako doprinosimo zajednici, kako je unutar naša četiri zida, kakvi su nam odnosi u obitelji, takvu sliku šaljemo prema vani, i takva iskustva možemo i očekivati.
Zapitajmo se kakvi smo se jutros rastali iz kuće na putu prema poslu. Jesmo li zagrlili partnera i djecu, jesmo li se nahranili lijepim riječima, pogledima, dodirima ili smo se poput robota razišli svako na svoju stranu, svako u svojim mislima, nesvjesni sadašnjeg trenutka koji je upravo i sad, evo dok pišem prošao i nikada se više vratiti neće.
Zapitamo li se kakvi smo došli na posao i sa kakvim ljudima radimo. Kakvi su oni otišli iz svojih domova. Imaju li briga i problema baš poput nas i da li im mi možemo uljepšati dan umjesto da razočarano ušutimo svaki put kada nam se obrate i kažu nešto što nam ne odgovara ili čak uđemo u konflikt i raspravu. Zapitajmo se kakvi smo se rastali od istih tih radnih kolega, jer taj osjećaj ponovo donosimo kući u naša četiri zida.
Izbor je na nama, kako ćemo započeti dan, što ćemo učiniti za druge, za svoje najmilije, izbor je na nama da li ćemo to učiniti prvi ili ćemo samo očekivati da nas drugi primijete i da je to njihov zadatak.
Kažu dobro se dobrim vraća, tko tebe kamenom ti njega kruhom! Izbor je na nama da li ćemo odmah reagirati na nečiju kritiku, odgovornost je na nama da li ćemo se upustiti u raspravu i potrošiti silnu energiju kako bismo dokazali da smo u pravu. Da li biti sretan, ili biti u pravu, pitanje je sad?
Ako ste me shvatili, izbor je nešto čime smo svi darovani od rođenja, a odgovornost je na nama da to što smo izabrali prihvatimo kao takvo svjesni vlastitih postupaka, ne optužujući druge za ishode naših iskustava.
Zato samo radom na sebi, stjecanjem komunikacijskih vještina, razumijevanjem drugih, slušanjem drugih, možemo očekivati dobre rezultate u međuljudskim odnosima. Očekivati da se drugi mijenjaju zbog nas, dobit ćemo potvrdu da su svi drugi u krivu a mi u pravu, no vjerujte mi nećemo nužno biti i sretniji. Sretni smo samo onda kada u drugima vidimo naš osmijeh!
Do nove kolumne, ostajte mi zdravi i pozitivni, pratite me na FB i pišite!
Mara 