„Vrijeme ide u jednom pravcu, sjećanje u drugom“– William Gibson
Ako se pitate o čemu ću Vam pisati u ovoj kolumni i kakav je ovaj „naslov-uputa“, brzo će vam biti jasno jer sam sigurna da svi znate za ovu uputu i da je se pridržavate kod odmrzavanja namirnica, ali ne i kada ste vi sami u pitanju. O tome što znači biti „zamrznut“ i „odmrznut“ kroz metaforu i što se događa ako se nas život kroz iskustva „odmrzne“ pišem u nastavku.
Sad vas molim da zamislite vaš život do sada. Godinama ste rasli i razvijali se, slijedili upute vlastitih roditelja, učitelja, uzora, mentora, prijatelja i razno raznih tzv. savjetodavaca o tome kako treba živjeti i što je to dobar i pristojan život. Završili ste škole, pronašli ljubav svog života, ušli u zajednicu, sklopili brak, pronašli posao ili obrnutim redom, stvorili ste dom i ušli u rutinu. Netko vam je rekao da tako treba biti i da je to dobro za vas ili ste jednostavno modelirali druge prosječne ljude i obitelji. Zamrznuli ste se ukalupljeni u vlastitim navikama i rutini života. Kuća, posao, posao kuća, autopilot upaljen, dižete se u isto vrijeme, jedete u isto vrijeme, liježete u isto vrijeme, eventualno odlazite na godišnji u isto vrijeme, slavite godišnjice i rođendane i uglavnom živite po uputama. Ponekad osjećate zadovoljstvo, a ponekad ne osjećate ništa ili ne daj Bože osjećate emocije poput, tuge, ljutnje, krivnje, bijesa, ljubomore, nezadovoljstva i u takvom življenju vrlo često vam se dogode životna iskustva koja vas jednostavno prodrmaju (čitaj „odmrznu“) i što većina prvo napravi, krene žaliti za prošlim vremenima.
TUGA ZA PROŠLIM VREMENIMA
Aha, tu smo, kako se prilagoditi novim situacijama, a pri tome ne žaliti za prošlim vremenima?
Kakva su to prošla vremena? Kada odemo od roditelja i osamostalimo se ili osnujemo obitelj uz sve što nam nosi život sa samim sobom ili sa novom osobom , na eventualnoj prvoj životnoj prepreci vrlo često krenemo žaliti za vremenima kad smo bili, mirni, sretni, spokojni, zaštićeni i i o ničemu nismo morali brinuti jer su to drugi radili za nas.
Kada promijenimo ili izgubimo posao, teško se prilagođavamo, oko nas su novi ljudi, nove poslovne situacije, izazovi i opet žalimo za vremenima koja su nam nosila sigurnost redovne plaće , stare prijatelja s posla i vlastitog radnog mjesta.
Kada promijenimo eventualno partnera, ubrzo se na prvoj razmirici vrlo rado sjetimo stare ljubavi, zaboravljajući zašto smo se uopće sa njom razišli, što smo iz tog prekida naučili i zašto smo se uopće zaljubili u novo ljudsko biće.
Dakle što je poanta? Kada se jednom probudite iz uljuljanog sna i i trebate se prilagoditi i krenuti u nešto novo, bilo bi dobro da se ne osvrćete nazad i ne žalite za starim vremenima, jer „jednom odmrznuto nije dobro ponovo zamrzavati“, već prihvatite objeručke promjenu i rastite skupa s njom gledajući naprijed u nove opcije i mogućnosti.
Mi smo stvoreni da rastemo i da stvaramo, nismo stvoreni da živimo ukalupljeni i zamrznuti u vremenu i prostoru. Jedino kada rastemo i stvaramo mi možemo maštati, biti znatiželjni, možemo istraživati i mijenjati našu percepciju života i naših uloga u njemu. Mijenjanjem naših vrijednosti i uloga kroz život mi se osjećamo živi i naš život ima smisla. Ukoliko se zamrznemo i ukalupimo samo u jednu životnu ulogu i ne znamo se nositi sa izazovima već žalimo za starim vremenima, tada ne živimo naš pun potencijal već vrlo često kopnimo i nismo sretni.
Vraćati se u nazad je dobro ako se sjećamo lijepih uspomena , pozitivnih trenutaka i ako nas taj osjećaj potakne i motivira u novim pothvatima. Ako se pak pri novim iskustvima odabirući liniju manjeg otpora, vraćamo stalno u prošlost i tražimo uzroke zašto nam se sad nešto događa kroz teške periode našeg života, pa još i žalimo za njima, tapkamo u mjestu, nesretni, smrznuti u svojim emocijama i kad se pogledamo u ogledalo shvaćamo da nas vrijeme nemilosrdno gazi i ne pita tko smo, koju ulogu igramo i da li smo sretni ili nesretni, jednostavno teče mimo nas i ne čeka nas da se prilagodimo.
Vrijeme curi poput pijeska u pješčanom satu i ne može se zaustaviti ali ni vratiti. Zašto se onda volimo vraćati u prošlost tražeći u njoj utjehu ili razloge sadašnjih stanja, kada samo trebamo prepoznati stanje, preuzeti odgovornost, zahvaliti se na svemu što nas je dovelo tu gdje jesmo i hrabro usmjeriti pogled u nove prilike i nova iskustva?
SVI IMAMO MOGUĆNOST IZBORA
Kako izaći iz zamrznute uloge koju ne želimo odbaciti i zaobići žaljenje za prošlim danima ne vidjevši mogućnosti koje su ispred nas? Igrajući ulogu vječne žrtve, ulogu roditelja iako su nam djeca davno odrasla, ulogu nesretne osobe u ljubavi, ulogu beskućnika, ulogu baksuza, ulogu preljubnika, ulogu propalog umjetnika, žaleći za prošlim vremenima, fokus nam je usmjeren na naše neuspjehe, a ne na naše snage koje smo kolotečinom života zamrznuli u sebi.
Odgovor je vrlo jednostavan samo je potrebno osvijestiti nešto što nam je po Božjoj pravdi dano već na početku stvaranja svijeta, a to je“ izbor“. Svima nam je dana mogućnost izbora i ono što razlikuje sretne od nesretnih i ukalupljenih osoba je upravo u mogućnosti izbora.
Ljudi koji žive ljepšu stranu života se ne zamrzavaju, i kada im se dogode stvari oni ne kukaju za prošlošću. Oni gledaju u opcije i mogućnosti, oni izabiru mijenjati se, rasti i raditi na sebi. Prosječni ljudi, vođeni strahom od promjena i uvjerenjima da nije dobro mijenjati uloge i životne vrijednosti, kada im njihova uloga više ne odgovara ili je drugi više ne priznaju, teško se prilagođavaju i tješe se gledajući i pronalazeći razloge u prošlosti, nesvjesno svaljuju krivnju na svoje najmilije da su se žrtvovali zbog njih i da su oni krivi što nisu sretni.
No mora li to biti tako? Neka vam ne bude teško promijeniti se i preuzeti nove uloge. Uz njih sazrijevate i spoznajete za što ste sve sposobni i koji su vaši stvarni potencijali. Do 35 sam rađala djecu i igrala ulogu majke, supruge i kućanice. To je bio moj izbor, no u trenutku kada sam doživljavala iskustva sa bolešću, smrti roditelja, shvatila da nisam sretna kraj svega što imam, da me ova uloge ne zadovoljavaju, da mi tijelo ukazuje da se nešto treba promijeniti, usudila sam se odmrznuti i pokrenuti. Ponovo sam upisala fakultet, upoznala nove ljude, spoznala nove vještine, preuzela nove uloge i funkcije na poslu i doživjela da sa mojom srećom je rasla i sreća moje obitelji i svidjela im se ta nova uloga koju sam preuzela. Naime, mijenjanjem svojih uloga dopustila sam i ljudima oko mene da mijenjaju sebe i izabiru nove uloge u svome životu. Nisam se osvrtala u prošlost, nisam tražila krivce za svoja iskustva i stanja, prihvatila sam da trebam raditi na sebi i hrabro iskoračila u nove spoznaje.
Zato za kraj, ne vraćajte se u prošlost zamrznuti u sadašnjosti, tražeći izgovore i razloge da se odmrznete i pokrenete. Ako se već i pokrenete, hrabro odaberite novu ulogu u svom životu i rastite zajedno sa njom onako kako najbolje možete i ne žalite za starim vremenima. Stare uloge ste odigrali i prerasli i već ih znate napamet! Nove uloge su vaši novi izazovi koji vas čine živima, vaše nove mogućnosti, nova iskustva i nove spoznaje.
Zato ovim jedinim životom koji imamo ne budite ograničeni samo ulogom muškarca i žene, pravima i mogućnostima, već smo dobili tu moć izbora da se razvijamo i svjesno stvaramo, ako ništa drugo onda zbog naših potomaka kojima trebamo biti uzor. Ako meni ne vjerujete, pitajte vlastitu djecu kakve bi roditelje voljeli? Smrznute i ukalupljene u ulozi roditelja i nesretnih zaposlenika i ljudi ili roditelje koji se razvijaju, rastu, prilagođavaju životnim uvjetima, kreiraju i stvaraju.
Ja sam odabrala ovu ljepšu ulogu u životu, a nadam se da ćete je odabrati i Vi i u skladu sa citatom pozdrav do iduće kolumne:
„Nikad ne možeš planirati budućnost preko prošlosti.“ Edmund Burke
Mara Majstorović